ANATEMIZACIJA MUSLIMANA

Da li sve polazi od Balkana ili dolazi do njega?

Posljednja izjava patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve uzburkala je kako domaću (srbijansku), tako i regionalnu javnost. Bez imalo skrupula i apsolutno nasuprot vjerskim načelima i doktrinama za čiju je promociju zadužen, gospodin Irinej je pokušao da baci još jednu anatemu na muslimane, što je samo još jedan u nizu koraka sistematskog rušenja tekovina islamske civilizacije i njenih historijskih, kulturnih i naučnih pa i svakih drugih vrijednosti dokazivanih vijekovima na prostoru cijele zemaljske kugle, a koje je poniklo još u praskozorje islama i održalo se do današnjeg dana sa tendencijom da postane paralelni prostorni i vremenski kontinuum i pratilac islamske dekadencije do posljednjih stepena na skali ljudskih vrijednosti, kada će se, vjerovatno, i samo ugasiti postizanjem svoga cilja.

Koliko god uvredljiva i bolna za sve muslimane svijeta izjava patrijarha SPC-a bila, ona je, ipak, štivo vrijedno pažnje svih psihologa i sociologa današnjice. Iz nje se mnogo da naučiti, pogleda li se makar i površno, laičkim okom, a ekspertska analiza bi dovela i do, vjerujem, frapantnih podataka o mentalnom sklopu kako samog patrijarha, tako i institucije koju predstavlja, ali i cijelog naroda na čijem je čelu ta institucija.

Ne usuđujući se da previše zalazim u vode ovih dviju navedenih nauka, pokušaću dati jedan laički osvrt na ovu izjavu i približiti muslimanima Balkana njeno značenje.

Patrijarh SPC-a je ustoličen 27. januara, ove godine, na dan Svetog Save, velikog srpskog prosvjetitelja i učitelja. Irinej bi, doduše, mogao da služi na sram tom srpskom velikanu koji je i sam bio patrijarh i koji je izdejstvovao autokefalnost SPC-a i koji se zalagao za jednakopravnost svih, bez obzira na razlike, a iz razloga što datom izjavom o tobožnjoj prikrivenoj nadobudnosti i uspavanom nasilničkom duhu muslimana kao članova multireligijskih, multikulturnih i multinacionalnih kolektiviteta u kojima su u manjini otkriva svoju nedoraslost funkciji koju obavlja te doprinosi anatemizaciji muslimana utičući, kao najviši vjerski autoritet SPC-a, na mnogobrojne pripadnike iste (u obzir ne uzimam časne izuzetke) koji u posljednjih mnogo decenija, a usudiću se reći i vijekova, gledaju na muslimane kao na najveću pošast koja je zadesila Srbiju i koji kroz prizmu Osmanlija i lažno izdiferenciranog, politički isforsiranog i historijski netačnog pojma o njihovom teroru i nasilnosti gledaju u muslimane Balkana (Bošnjake naročito, a bez obzira na to što se dotična izjava specijalno odnosila na Albance na Kosovu, koji ispovijedaju islam) kao svojevrsne relikte tog, u svijesti Srba pa i drugih kršćana, anatemiziranog naroda.

Gospodin Irinej je, uvidjevši da narod o kojem je govorio s toliko negativnih epiteta, nije niti gluh niti slijep, jer je odmah odreagovao na njegov pokušaj poniženja muslimana, povukao svoju izjavu i to govoreći kako je se stidi i kako on, daleko od toga što je rekao, nije to uopšte mislio te da maksimalno uvažava islamski svijet i samu vjeru islam, kao jednu od jako sličnih kršćanstvu i kako mu je jako žao što je to izjavio. Da ironija bude još veća, on se izvinjava "svojoj braći" koju je uvrijedio na prostorima Balkana. Onda se razuman čovjek zapita o kakvom to srodstvu on sada govori. Obzirom da nisam previše upućen u patrijarhove misli (a kako ću i biti, kad ni on sam nije), ipak ću se usuditi ovo protumačiti kao svjesno i namjerno pokušavanje ublažavanja posljedica izrečenih optužbi na račun muslimana, ali istovremeno prelazak na jednu drugu dimenziju uništenja islamskih tekovina kojoj se ovaj velikodostojnik SPC-a tako olahko priklonio - nazvavši nas braćom na Balkanu naziva nas sada i Srbima, ne priznajući nam nacionalnu komponentu. Dakako da se radi o tome, jer ne vjerujem da je patrijarh sebe mogao poistovijetiti s muslimanima Balkana (Bošnjacima) ni po čemu drugom do po slavenskim korijenima i time se dovesti u fiktivnu vezu kreiranu na temeljima srpske nacional-fašističke ideologije, a koja je ovjekovječena u težnji da se Bošnjaci poistovijete sa Srbima, s tim što bi tom imenu dodali epitet "islamske vjeroispovjesti". Jadni, zbunjeni i umorni patrijarh (sve to već na početku mandata) počinje da srlja svojim izjavama i time otvara karte na koje igra SPC, a s tim u vezi i SANU (Srpska Akademija Nauka i Umjetnosti).

Ovakav istup bi u svakoj normalnoj državi bio okarakterisan neprimjerenim, u najmanju ruku, ako ne huškačkim i podstrekačkim na vjersku, nacionalnu i drugoj sličnoj pripadnosti adekvatnu mržnju. No, nažalost, Srbija nije normalna zemlja. Isto kao što to nije ni Bosna i Hercegovina, gdje živi veći dio muslimana Balkana, a koja se po ovom pitanju jedva i da oglašava, dajući tako za pravo onim manje pismenim, inteligentnim i promućurnim da pomisle kako je sve to istina i kako niko ništa nije krivo rekao, samo je pogrešno svhaćeno.

Ipak, postoji još mnogo muslimana na ovim prostorima koji pomno prate svaku riječ upućenu protiv njihovog kolektiviteta, svaki neželjen i nekorektan potez prate budnim okom i ne očekujući njihove posljedice teže ostvarenju integralne restitucije (povratka u prijašnje, normalno stanje) po pitanju takvih neljudskih, neprirodnih i nemoralnih postupaka, ne nagovještavajući niti u bilo kojem slučaju spremnost na uzvraćanje istom mjerom, čak ni tamo gdje su većina i gdje bi, prema riječima patrijarha, to bilo za očekivati. Upravo su tamo muslimani najkorektniji, tamo gdje čine većinu. Tada se, što zarad svoje satisfakcije, što zarad svoje vjere bore da omoguće što bolji suživot drugima i drugačijima od sebe. Muslimani tako dokazuju svoju tolerancijsku notu koja je jedan od imperativa islama.

Ipak, nije patrijarh jedini koji anatemizira muslimane. To rade i velike sile svijeta - SAD, Kanada, Australija, Velika Britanija, Danska, Holandija, Njemačka i da ne nabrajam dalje. Geografski gledano, svaka od ovih zemalja može posebno predstavljati epicentar anatemizacije za sebe. Ipak, ona je sveprisutna i sve više se tovari na grbaču muslimana, čineći od njih "teroriste, vjerske fundamentaliste, talibane, vehabije, ekstremiste...". I onda ne čudi zbirna projekcija svih tih uticaja proizašlih iz epicentara gore navedenih - ta, Srbija je zemlja na putu u Evropu i svijet, tako da se mora i ona dokazati praćenjem trendova, kakav je i anatemizacija muslimana. I svakako da tu treba da prednjače religijski autoriteti.

Isti ti religijski autoriteti su imali istu ulogu i za vrijeme bivše zajedničke države svih južnih Slavena (one Titove Jugoslavije), samo što smo mi mislili da to nije tako, jer nam je bilo zabranjeno postiti, klanjati, vjenčavati se po šerijatskom pravu... I onda se čudimo kako se Jugoslavija raspala za tako kratko vrijeme - pa bili smo jedno, bratsvo-jedinstvo, bili smo Titovi, a on bio naš. Nažalost, nismo bili jedno, jer da jesmo, ne bi se sve tako odigravalo kako jeste. Baš mi, muslimani (Bošnjaci), smo se najviše kitili istim tim bratstvom-jedinstvom i možda u tome i leži razlog što nas danas patrijarh naziva srpskom braćom, a mi šutimo i aminujemo (barem većina nas), kao da nam je zaista i stalo da opet budemo nečija braća...

Pa, da li sve polazi od Balkana ili ne? Odgovor ni sam ne znam. Možda vi, čitaoci, sami shvatite...

Autor: Damir M. Kabaš

Komentari

Dodaj Novi

Pretraga

RSS